Una Regata – Rafting smaragdnom rijekom Bosne i Hercegovine

Kada bih morala izabrati omiljeni dio svoje domovine, osim rodnog Tešnja, iskreno ne bih znala koji odabrati. Gdje god da odem, prirodne ljepote koje me okružuju uvijek me iznova oduševe.

Napomena o partnerskim linkovima: Neki linkovi u ovom članku su partnerski linkovi. To znači da mogu dobiti malu proviziju ili naknadu ako ih koristiš, bez dodatnih troškova za tebe. Hvala ti što podržavaš Navadala Stories.

Ima nešto posebno u istraživanju vlastite zemlje. Govorite istim jezikom, jedete istu hranu i dijelite iste običaje, a ipak svaki kraj ima svoje male posebnosti. Nekada je to druga riječ za potpuno istu stvar. Nekada je to kombinacija hrane koja je u jednom dijelu zemlje sasvim normalna, a u drugom nema nikakvog smisla.

Uzmimo za primjer krompirušu – tradicionalnu bosansku pitu s krompirom. U nekim krajevima u nju stavljaju Vegetu. U drugim bi već sama ta ideja vjerovatno izazvala raspravu za stolom. A ja bih sjedila upravo za tim stolom. Nije mi žao.

Una – Jedna i jedina

Jedan od najljepših dijelova Bosne i Hercegovine nesumnjivo je područje uz rijeku Unu – jednu i jedinu.

Una protiče zapadnim dijelom zemlje, uz granicu s Hrvatskom.

Prema popularnoj legendi, rijeka je dobila ime tokom rimskih pohoda protiv Japoda, ilirskog naroda koji je naseljavao ovo područje. Kada su rimski vojnici prvi put stigli do njenih obala, ostali su zadivljeni njenom ljepotom. Jedan od njih navodno je uzviknuo: „Una! Una! Una!“ – što na latinskom znači „jedna“ ili „jedina“. U samo tri slova sažeo je sve što je ova rijeka predstavljala.

Druga lokalna legenda govori o ranjenom rimskom legionaru koji se našao u blizini izvora Une. Iscrpljen i povrijeđen, sjeo je pored vode i ugledao mladu ženu. Pomislio je da je riječna vila jer nikada ranije nije vidio takvu ljepotu. Posmatrao ju je dok mu se približavala.

Previla mu je rane, dala mu vode, umila mu lice i pustila ga da se odmori s glavom u njenom krilu. Mladi legionar osvojio je njeno srce jednako kao što je ona osvojila njegovo. Želeći da mu pomogne da ozdravi, otkrila mu je tajne japodske medicine, zasnovane na ljekovitom bilju koje je raslo u ovom plodnom kraju.

Kako su njegove rane zacjeljivale, tako je rasla njihova ljubav. S vremenom su dobili kćerku prekrasnih smaragdnozelenih očiju. Ponosni otac nježno je podigao dijete u zrak i uzviknuo:

„Una! Una! Una!“

Odjeknulo je riječnom dolinom i njenim kanjonima. Neki kažu da se i danas može čuti u huku zapjenjenih riječnih brzaka.

Tako je smaragdna rijeka – kraljica svih rijeka – dobila svoje ime.

Una je stoljećima bila izvor života ljudima koji su živjeli uz njene obale. Davala im je ribu, pokretala vodenice u kojima se mljelo žito i omogućavala razvoj naselja podignutih neposredno iznad vode. Japodi, koji su ovo područje naseljavali prije više od 3.000 godina, bili su posebno poznati po kućama na stubovima, građenim iznad rijeka i močvarnog tla.

Rijeka je oduvijek bila i nepresušan izvor inspiracije. Pjesnici su pisali o njoj, umjetnici je slikali, a generacije prenosile priče o njenoj ljepoti.

Danas, u svijetu u kojem je život mnogo lakši nego nekada, Una i dalje osigurava egzistenciju mnogim ljudima kroz turizam i avanture u prirodi.

Lokalno stanovništvo dobro zna koliko je Una dragocjena i veoma im je važno da je zaštite. Taj ponos možete osjetiti u svakom razgovoru. Čini se da svi žele podijeliti neku priču, zanimljivost ili omiljenu uspomenu povezanu s Unom. Kao priznanje njenom prirodnom i kulturnom značaju, područje uz rijeku proglašeno je Nacionalnim parkom Una 2008. godine.

Nacionalni park Una

Misija Nacionalnog parka Una jeste zaštititi biološku raznolikost i kulturnu baštinu ovog područja, uz razvoj održivog turizma, rekreacije i sportova na otvorenom. Istovremeno, cilj je lokalnim zajednicama omogućiti razvoj i život u skladu s prirodom.

Posjetioci mogu istražiti park vozeći bicikl, planinareći ili se spuštajući Unom kajakom i raftom.

Rafting mi je oduvijek zvučao primamljivo, pa sam odmah pristala kada je prijatelj predložio da idemo.

Vrhunac raftinga na Uni nesumnjivo je Una regata, događaj poznat ne samo širom Bosne i Hercegovine već i u cijeloj regiji.

Osnovana 1964. godine, regata je prerasla u jedan od najpoznatijih događaja na otvorenom u zemlji i privlači učesnike iz cijele Evrope. Svake godine sve više ljudi pridružuje se ovoj avanturi.

Ove godine, 52. međunarodna Una regata održat će se od 22. do 25. jula.

Da biste razumjeli Unu, prvo morate razumjeti Bosance

Prije nekoliko godina prvi put smo učestvovali na Una regati. Toliko nam se svidjelo da smo joj se nastavili vraćati iz godine u godinu.

Una regata mnogo je više od sportskog događaja. Uz rafting je uvijek organizovan i bogat kulturno-zabavni program. To je savršeno mjesto za druženje sa starim prijateljima i upoznavanje novih ljudi.

Tu možete doživjeti i bosanski humor, napokon početi shvatati šta su ćejf i merak te upoznati Krajišnike – ljude poznate po britkom jeziku i toplom srcu.

U bosanskom jeziku riječ Krajina potiče od riječi kraj, u značenju „granica“ ili „rubno područje“. Historijski se odnosi na pogranični prostor sjeverozapadne Bosne. Stoljeća života na granicama različitih carstava oblikovala su ljude koji ovaj kraj nazivaju domom. Krajišnici su postali poznati po hrabrosti, direktnosti, snalažljivosti i snažnoj odanosti porodici i prijateljima. Granice su se kroz historiju mijenjale, ali Krajišnici su ostali isti.

Bosanci imaju poseban dar da pronađu razlog za smijeh čak i kada im život ne pruža mnogo razloga za to.

Naš humor često je usmjeren na nas same, nikada zlonamjeran i rijetko usiljen. Spontan je i najčešće dolazi u obliku kratke opaske izgovorene u pravom trenutku. Teško ga je prevesti jer je duboko povezan sa svakodnevnim životom. Da biste ga razumjeli, prvo morate razumjeti ljude koji ga stvaraju.

Budite otvoreni. Pustite Bosance da vam ispričaju priču na svoj način i malo-pomalo počet ćete je razumijevati.

Možda upravo zato u Bosni, možete sjesti na kafu s potpunim neznancima i već nakon nekoliko minuta osjećati se kao dio društva.

Mi kafu ne pijemo tek tako – mi u njoj ćejfimo.

Sjedimo uz nju satima. Razgovaramo. Posmatramo svijet oko sebe.

Ćejf je sposobnost uživanja u malim životnim trenucima, bez žurbe. Kao kada pijete kafu. Ili posmatrate rijeku kako protiče. To je umijeće potpune prisutnosti u trenutku.

A to nas dovodi do meraka.

Merak je osjećaj dubokog zadovoljstva kada je sve upravo onako kako treba biti i kada, barem na trenutak, shvatite da vam ništa više nije potrebno.

Zato je merak jedna od najljepših bosanskih riječi. Nije sasvim sreća, nije sasvim mir niti je samo zadovoljstvo – a ipak je na neki način sve to istovremeno.

Ćejf se stvara.

Merak se osjeća.

Internacionalna Una regata

Una regata traje četiri dana, od 22. do 26. jula, a obuhvata tri rafting etape koje se održavaju tokom tri dana na rijeci.

Nekoliko sedmica prije početka regate osnovne informacije o prijavi objavljuju se na web-stranici Nacionalnog parka Una.

Većina učesnika prijavljuje se putem ovlaštenih rafting agencija, čiji je spisak također dostupan na web-stranici parka. Agencije osiguravaju licencirane skipere, sigurnosnu opremu – kacige i prsluke za spašavanje – te vode učesnike kroz cijeli proces.

Pored naknade rafting agenciji, učesnici plaćaju i kotizaciju od 50 KM, odnosno približno 25 eura. Kotizacija uključuje obroke u kampovima i tokom pauza, osiguranje, prijevoz opreme za kampovanje i prtljaga dok smo na rijeci, sigurnosne službe, koncerte i druge aktivnosti organizovane tokom regate.

Prvi dan – okupljanje uz rijeku

Prvi dan počinje u kampu u blizini Martin Broda (karta br. 1).

Domaćini su nam poželjeli dobrodošlicu i ukratko nas upoznali s avanturom koja nas očekuje. Nakon večere postavili smo šatore te uživali u ceremoniji otvaranja i večernjem programu.

Koncert je završio kasno, a mi smo se nešto poslije ponoći vratili u šatore.

Bila sam previše uzbuđena da bih zaspala, pa sam čitala priče o ovom kraju i naišla na legendu o Marti.

Prema lokalnom predanju, Marta je bila mlada žena koja se zaljubila u muškarca s druge strane rijeke. Njihova veza nije bila odobravana, ali uvijek su pronalazili način da se sastanu i provedu vrijeme zajedno.

Jednog dana Marta je krenula u posjetu voljenom, prelazeći rijeku preko prirodne sedrene barijere – stijene koju je oblikovala sama rijeka. Kao i mnogi zaljubljeni, izgubili su pojam o vremenu. Sati su prolazili, počela je padati kiša, a vodostaj rijeke počeo je rasti.

Kada je Marta napokon krenula kući, voda je već bila mnogo viša. Dok je prelazila rijeku, okliznula se, udarila glavom i pala u vodu.

Njeno tijelo kasnije je pronađeno nizvodno.

U znak sjećanja na Martu, mjesto je dobilo ime Martin Brod. Riječ brod nekada je označavala mjesto na kojem se prelazilo s jedne obale rijeke na drugu.

Drugi dan – prva etapa

Jutro je napokon stiglo.

Probudila sam se uz glasan glas koji je odjekivao kampom. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim da nas bude putem razglasa. Nasmijala sam se i zapitala jesmo li se slučajno prijavili u vojni kamp umjesto na rafting.

Nakon doručka rasklopili smo šatore, spakovali stvari i sve utovarili u kamion koji će našu opremu prevesti do sljedećeg kampa.

Posljednje sigurnosne provjere bile su u toku. Raft je bio spreman. Svi su imali kacigu, prsluk za spašavanje i veslo. A što je najvažnije, bili smo naoružani osmijesima, uzbuđenjem i dobrom muzikom. Pouzdan zvučnik apsolutno je neophodan na Una regati.

Naravno, u bosanskoj verziji ne treba objašnjavati šta znači veslaj. Bolje je ovako:

Polako smo krenuli nizvodno, uživajući u nevjerovatnim prizorima koji su nas okruživali.

Vrlo brzo postalo je jasno koju ćemo riječ najčešće slušati tokom regate: veslaj!

Skiper je ponavlja dok prolazimo kroz brzake, vodopade i preko sedrenih barijera. Do drugog dana čujete je čak i kada je niko ne izgovara.

Prvu dužu pauzu – za ručak, zasluženu kafu i malo protezanja nogu – napravili smo u Kulen Vakufu (karta br. 2).

Nakon nekoliko sati na vodi sjela sam u hlad pored rijeke, izula obuću za rafting i osjetila pravi rahatluk. Sve je bilo baš onako kako treba biti i ništa mi u tom trenutku nije smetalo.

Rahat je još jedna lijepa bosanska riječ. Opisuje onaj divan osjećaj kada je sve baš onako kako treba biti i ništa vas ne ometa.

Nakon kratkog odmora nastavili smo prema Štrbačkom buku (karta br. 3).

Mnogi ga smatraju vrhuncem cijele regate.

Prije ove posjete nisam ni znala šta znači riječ buk. Kada sam je prvi put čula, mislila sam da ljudi govore vuk i nekoliko minuta razmišljala šta bismo tačno trebali raditi s tim vukovima.

Kako se ispostavilo, buk je stara slavenska riječ za vodopad ili snažnu vodenu kaskadu. Dok se približavate Štrbačkom buku, čujete ga mnogo prije nego što ga ugledate.

Huk postaje sve glasniji dok se Una obrušava preko niza sedrenih barijera visokih gotovo 24 metra. Tu smaragdna rijeka pokazuje svu svoju snagu i stvara prizor koji mnogi smatraju najljepšim licem Une.

Istovremeno nisam mogla prestati da se divim skiperima.

Vodili su naše raftove niz brzake s nevjerovatnom preciznošću, približavajući ih iznenađujuće blizu rubu vodopada. Neki od njih čak su skakali sa slapova.

Bilo je zaista fascinantno.

(Iz sigurnosnih razloga ovo je dozvoljeno isključivo profesionalnim skiperima. Učesnicima i turistima strogo je zabranjeno da pokušavaju isto.)

Kada smo stigli u kamp, prtljaga nas je već čekala.

Postavili smo šatore, otišli na večeru i prepustili se još jednoj večeri ispunjenoj muzikom, igrama i zabavom.

Vrhunac večeri bila je velika logorska vatra koja je gorjela iznad kampa.

Okupili smo se oko vatre, slušali muziku, razmjenjivali priče i gledali nebo puno zvijezda. Takve trenutke teško je isplanirati i nemoguće požuriti. Oni se dogode sami od sebe.

Treći dan – druga etapa

Svi su nam govorili da će ovo biti najuzbudljivija etapa regate.

Bila je puna brzaka i manjih vodopada, a mi smo bili i više nego spremni za novu avanturu.

Ubrzo smo stigli do Loškunskog mosta, željezničkog mosta s kojeg su najhrabriji učesnici mogli skočiti u rijeku i dodatno podići nivo adrenalina. Ovaj put odlučila sam ostati u raftu i posmatrati druge. Nikada nisam bila od onih koji vole skakati.

Nastavili smo prema Japodskim otocima (karta br. 4), grupi od pet riječnih otoka povezanih drvenim mostovima.

Ovdje vladaju mir i netaknuta priroda.

Ovo mjesto u meni budi osjećaj sevdaha. Teško ga je objasniti, ali ga prepoznate kada ga osjetite. Za nas sevdah nije samo vrsta muzike. To je stanje duha – spoj ljubavi, čežnje, nostalgije, ljepote i melanholije u jednom osjećaju.

Gostoprimstvo Krajišnika ponovo se pokazalo kada nas je skiper pozvao na kafu u porodičnu vikendicu uz rijeku.

Kako smo već prolazili pored njihove vikendice, rado smo prihvatili poziv. Izvukli smo raft na obalu, gdje su nas dočekali njegovi roditelji, tetka i tetak.

Njegov tetak je Austrijanac, ali kada je prije mnogo godina prvi put ugledao ovo mjesto, rekao je da će se nakon odlaska u penziju preseliti ovdje.

Upravo je to i učinio.

Poslužili su nas kafom, domaćim kolačem i hladnom lubenicom.

Malo smo razgovarali, ali uskoro je došlo vrijeme da nastavimo prema Ripču (karta br. 5), gdje smo napravili još jednu pauzu. Kako bismo rekli u Bosni, išli smo „s kafe na kafu“.

Lijepo je odmoriti.

Odatle smo nastavili prema Bihaću.

Između šala, muzike i razgovora trudili smo se ne razmišljati o tome koliko nas veslanja još čeka. Bio je to definitivno najuzbudljiviji, ali i fizički najzahtjevniji dan.

Na posljednjoj dionici prije dolaska u Bihać učesnici se mogu prijaviti za utrku. Pobjeđuje raft koji prvi stigne do cilja. Naravno, prijavili smo se. Veslali smo svom snagom, naoružani strategijama koje su nam se u tom trenutku činile genijalnim.

Nažalost, u jednom trenutku uspjeli smo nasukati raft na sedru.

Oslobađanje je trajalo duže nego što smo očekivali jer je voda bila plitka, pa smo morali izaći i rasteretiti raft.

Napokon smo ponovo krenuli.

Zatim je jedan od naših prijatelja pao u rijeku. I njegovo vraćanje u raft potrajalo je neko vrijeme.

Ne treba ni spominjati da nismo osvojili prvo mjesto. Zapravo smo bili mnogo bliže prvom mjestu ako se počne brojati od dna liste.

Dok smo se približavali Bihaću (karta br. 6), ljudi su se okupljali na mostovima i uz ulice kako bi nam poželjeli dobrodošlicu.

Mi smo mahali njima.
Oni su mahali nama.
Atmosfera je bila nevjerovatna.

Za one koji su i dalje bili željni adrenalina postojala je i mogućnost da isprobaju blob jumping – skakanje na veliki zračni jastuk koji učesnike izbacuje visoko u zrak, a zatim u rijeku.

Po povratku u kamp ponovo smo postavili šatore. Svakog dana bili smo sve brži. Kratko kupanje u Uni bilo je savršena nagrada.

Odlučili smo kampovati tokom cijele regate, što je značilo prihvatiti prilično osnovne uslove. Ovi privremeni kampovi imaju ograničenu infrastrukturu, s malim brojem dostupnih tuševa i toaleta.

To svakako treba imati na umu prilikom pakovanja. Ako planirate učestvovati na regati, više informacija možete pronaći u mom vodiču za kampovanje.

Naravno, možete odsjesti i u hotelima ili pansionima u obližnjim mjestima. Smještaj se može organizovati putem agencije s kojom dolazite na regatu.

U Bihaću se tradicionalno održava najveći koncert Una regate, na kojem nastupaju neki od najpopularnijih bendova iz Bosne i Hercegovine i izvođači iz cijele regije.

Četvrti dan – treća etapa i ceremonija zatvaranja

Nakon doručka napustili smo Bihać i nastavili nizvodno.

Kada bismo stigli do mirnijih dijelova rijeke, gdje je veslanje postajalo teže, pojavili bi se motorni čamci, povezali nekoliko raftova i vukli nas dalje.

Tada počinje pravi dernek.

Teško je riječ dernek objasniti nekome ko ga nikada nije doživio. To je pomalo zabava, pomalo slavlje, pomalo okupljanje prijatelja – i u potpunosti bosanski.

Vesla se odlažu.

Hrana i piće se vade.

Muzika već svira.

Ubrzo smo stigli do sljedećeg odmorišta u Miostrahu, u blizini Cazina (karta br. 7), gdje su organizovana takmičenja u skokovima u vodu.

Vrijeme brzo prolazi u dobrom društvu. Dok smo se okrenuli, pauza je već bila završena i nastavili smo prema Bosanskoj Krupi (karta br. 8).

Nakon nekoliko dana provedenih zajedno na rijeci već smo poznavali većinu drugih ekipa. Neke smo prepoznali i iz prethodnih godina. Šale, zezancija i smijeh pratili su nas sve do kraja etape.

Kada smo stigli u Bosansku Krupu, dočekala nas je ista srdačna dobrodošlica kao i u svim prethodnim mjestima. Činilo se da je cijeli grad tog dana oživio. Ljudi su ispunili ulice, mostove, kafiće i obale rijeke kako bi proslavili dolazak regate. Kao i uvijek, ceremonija zatvaranja završena je koncertom.

Jedna od tradicija regate jeste izbor Unskog Neptuna i Unske sirene. Jedne godine ove titule pripale su članovima naše grupe. Goran je proglašen Unskim Neptunom nakon što je okupio malu flotu raftova, koja se nekako pretvorila u pravi međunarodni tim.

Titulu Unske sirene dobila je Violetta, koja je tada postala prva učesnica iz Perua na Una regati.

U jednom trenutku umor nas je napokon savladao. Postavili smo šator u gradskom parku, usred cijele proslave. Ipak, nazvati ga parkom nije sasvim precizno. Ovo područje poznato je kao Zelena ostrva – skupina od osam riječnih otoka povezanih drvenim mostovima.

Neko je donio gitaru.

Noć se nastavila uz stare pjesme, smijeh i umorne glasove koji su pjevali zajedno.

Iscrpljeni, ali sretni.

To je merak.

Onaj osjećaj da je sve upravo onako kako treba biti.

Tokom tri dana preveslali smo približno 90 kilometara, uz malu pomoć ponekog motornog čamca.

I ostajem neizmjerno zahvalna Krajišnicima, koji nas uvijek dočekuju kao da smo dio njihove porodice.

Naučili su nas da poštujemo rijeku. Ako poštujete rijeku, ona će vam otkriti svoja najveća blaga. Uvijek slušajte svog skipera. Čak se i mjesta koja djeluju mirno mogu iznenađujuće brzo promijeniti.

Naučili su nas i kako voljeti Unu i prirodu koja je okružuje. Duž svih devedeset kilometara rijeka je ostala izuzetno čista. Jednako kao i njene obale.

Sjećam se da smo se zaustavili pored izvora čija je voda bila toliko čista da smo pili direktno s njega.

Čak i u rijetkim trenucima kada bi rijekom plutao komad otpada, skiperi bi instinktivno zaveslali prema njemu, izvadili ga iz vode i stavili u vreće za smeće koje smo nosili u raftovima.

Ostavite mjesto u boljem stanju nego što ste ga zatekli.

Možda je to bila jedna od najvažnijih lekcija cijele regate.

Pokazali su posjetiocima šta znači biti dobar domaćin.

Sljedećeg jutra probudile su me prve zrake sunca. Osjećaji su mi bili pomiješani. Bila sam sretna zbog još jednog nezaboravnog iskustva i zahvalna što sam učestvovala u još jednoj Una regati. Ali bila sam i tužna jer je završila.

Podzemna zračna baza Željava

Posljednji put smo spakovali šatore i krenuli u potragu za kafom i doručkom.

Prije povratka kući odlučili smo posjetiti zračnu bazu Željava (oznaka aviona na karti), nekada najveći podzemni vojni aerodrom u bivšoj Jugoslaviji. Izgrađen tokom 1960-ih godina, kompleks je obuhvatao piste, kasarne i veliku mrežu tunela skrivenu unutar planine. Zbog svog strateškog položaja služio je kao važan vojni i protuzračni objekt te je ostao jedna od najbolje čuvanih vojnih tajni Jugoslavije.

Kada se Jugoslavenska narodna armija povukla tokom 1990-ih, veliki dijelovi baze namjerno su uništeni eksplozivom kako bi se spriječilo da ih drugi koriste.

Danas njene ruševine podsjećaju na jedno drugačije vrijeme.

Kompleks se nalazi neposredno na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a njegov najveći dio leži na hrvatskoj strani. U blizini jednog od ulaza u tunele stoji napušteni avion, danas jedno od najfotografisanijih mjesta u kompleksu.

Željavu je uglavnom moguće posjetiti samostalno, ali onima koji žele bolje razumjeti njenu historiju može koristiti obilazak s lokalnim vodičem

Posjetioci se trebaju kretati isključivo označenim putevima i asfaltiranim površinama. U nekim područjima još se mogu vidjeti znakovi upozorenja na mine, koji podsjećaju na nedavni rat i daju dobar razlog da ne skrećete s označenih staza.

Ako se vaše putovanje ne završava Una regatom, odvojite još malo vremena za istraživanje Bosne i Hercegovine. Mnoga mjesta, priče i avanture čekaju vas na samo nekoliko sati vožnje. Evo nekoliko ideja koje vam mogu pomoći da isplanirate nastavak putovanja.

Kada veslanje završi

To su četiri dana sporta, avanture, adrenalina, smijeha, muzike i malo sna. Naučite da je veslaj možda najvažnija riječ na rijeci. Otkrijete da kafa ima još bolji okus nakon višesatnog veslanja. Shvatite da se potpuni stranci nakon samo nekoliko dana na vodi mogu činiti poput starih prijatelja.

Prije svega, regata nas podsjeća da usporimo, cijenimo prirodu i uživamo u društvu ljudi oko sebe.

Neki dolaze zbog brzaka.
Neki zbog zabave.
Neki zbog prekrasnih pejzaža.

A neki se, poput mene, uvijek iznova vraćaju zbog svega toga.

Jer ima nešto posebno u tome da nekoliko dana provedete na Uni.

Veslate, smijete se, pokisnete, pjevate, prikupite nekoliko novih priča i, dok se okrenete, regata je već završena.

Autorstvo fotografija
Neke od fotografija u ovom članku preuzete su iz zajedničke mape koju su kreirali učesnici Una regate. Budući da su fotografije dodavane zajednički, bez navođenja pojedinačnih autora, nisam bila u mogućnosti potpisati svakog fotografa zasebno. Hvala svima koji su podijelili svoje fotografije.