Napomena o partnerskim linkovima: Neki linkovi u ovom članku su partnerski linkovi. To znači da mogu dobiti malu proviziju ili naknadu ako ih koristiš, bez dodatnih troškova za tebe. Hvala ti što podržavaš Navadala Stories.
Već krajem septembra bundeve se počinju pojavljivati u izlozima trgovina, narandžasta i crna preuzimaju police, a iznad njih vise vještice i šišmiši. Bilo da slaviš Halloween (Noć vještica) ili samo prolaziš pored ukrasa na putu u kupovinu, teško ga je zaobići.
Ali kako je sve počelo? Zašto se prerušavamo u zastrašujuća bića i rezbarimo lica u bundevama? Odgovori nas vode u Irsku, do gozbe kojom se obilježavao početak zime, mjesta uz vatru ostavljenih za mrtve i čovjeka koji je prevario đavola.
U OVOM ČLANKU
Samhain: Gozba za žive i mjesto za mrtve
Kada bi posljednji plodovi bili ubrani i zalihe spremljene za hladnije mjesece, dolazilo je vrijeme za slavlje. U irskoj tradiciji Samhain je označavao početak zime, 1. novembra, ali slavlje je počinjalo prethodne večeri, 31. oktobra. Porodice su se okupljale da proslave uspješnu berbu, sa zalihama za zimu na sigurnom. Tim povodom pripremala se gozba s tradicionalnim jelima, voćem, orašastim plodovima i svježe pečenim hljebom.
Porodice su pripremale i barmbrack, slatki hljeb sa suhim voćem koji se u Irskoj i danas jede za Halloween. Jabuke su služile i za jelo i za zabavu. Plutale su u posudi s vodom, a učesnici su ih pokušavali uhvatiti zubima, bez pomoći ruku. Ova igra, poznata kao apple bobbing, i danas je dio proslava Halloweena.
Ali gozba se nije pripremala samo za žive. Vjerovalo se da se u noći Samhaina (Sauina) granica između ljudskog i natprirodnog svijeta stanjuje, omogućavajući dušama predaka da pronađu put do svojih nekadašnjih domova. Za njih se ostavljala hrana, dodavala drva na vatru i čuvala najbolja mjesta uz ognjište. U kući zagrijavanoj otvorenom vatrom upravo su ta mjesta bila najtoplija i najcjenjenija. Dok je porodica jela i razgovarala, prazna sjedišta čekala su one kojih više nije bilo.
Ipak, nisu svi posjetioci te noći bili dobrodošli. Vjerovalo se da vani lutaju i zlonamjerna bića, pa se izbjegavalo nepotrebno izlaziti, posebno putovati nasamo. Tama izvan kuće pripadala je bićima koja niko nije želio pozvati za svoj stol.
S tim se strahom povezivao i običaj prerušavanja. Ljudi su skrivali lica maskama i poprimali izgled zastrašujućih bića kako bi zbunili duhove. Vjerovalo se da će ih duh ostaviti na miru ako ne prepozna čovjeka ispod maske. Lice koje bi nekoga preplašilo moglo je pružiti zaštitu onome ko ga nosi.
Za voljene pokojne ostavljalo se mjesto kraj vatre. Pred onim drugima ljudi su skrivali lica.
Partnerski link
Škrtac Džek koji je prevario đavola
Prema jednoj irskoj narodnoj priči, Džek je bio kovač sklon piću, kockanju i podvalama. Ipak, nakon jednog dobrog djela nagrađen je s tri želje. Savjetovano mu je da jednu iskoristi kako bi sebi osigurao mjesto u raju, ali Džek je imao druge planove.
Poželio je da svako ko dotakne njegov čekić, sjedne u njegovu stolicu ili posegne za jabukom s njegovog stabla ostane zarobljen dok ga on ne oslobodi.
Kada je đavo došao po njegovu dušu, Džek ga je nagovorio da uzme čekić. Đavo ga više nije mogao ispustiti iz ruke. U zamjenu za oslobađanje, Džek je tražio još nekoliko godina života i đavo je morao pristati.
Pri sljedećoj posjeti Džek mu je ponudio stolicu. Kada je đavo pokušao ustati, shvatio je da je ponovo uhvaćen. Slobodu je platio još jednom odgodom.
Treći put Džek ga je zamolio da prije polaska ubere jabuku. Čim je đavo posegnuo za plodom, ostao je zarobljen na stablu. Ovog puta Džek je tražio konačno obećanje: njegova duša nikada neće biti odvedena u pakao.
Ali obećanje ga nije spasilo od smrti. Kada je umro, raj ga zbog života koji je vodio nije prihvatio. Obratio se đavolu, koji je održao riječ i odbio ga primiti.
Bez mjesta među živima, u raju ili paklu, Džek je bio osuđen da luta zemljom. Zamolio je za svjetlo i dobio užareni komadić ugljena. Stavio ga je u izdubljenu repu da mu osvjetljava put. Tako je postao Džek s lampionom, poznat kao Jack o’ Lantern. Uspio je izbjeći pakao, ali je sebi zatvorio i posljednja vrata koja su mu bila otvorena.
Njegovo ime povezivalo se i s neobičnim svjetlima koja su ljudi viđali nad močvarama. U narodnim predajama ta su svjetla pripadala zalutalim dušama i mogla su namamiti putnike da skrenu sa sigurnih puteva. Svakome ko bi u mraku ugledao udaljeni plamen ostajala je nelagodna pomisao: možda to nije svjetlo nečijeg doma, nego Džek koji još traži svoj.
Partnerski link
Od repe do bundeve
Zamisli da se po mraku vraćaš kući i pored kapije ugledaš lice koje svijetli. Oči su mu šuplje, usta iskrivljena, a u glavi treperi mali plamen. Neko ga je ostavio tu nadajući se da ćeš poskočiti od straha. Halloween je u Irskoj, a lice pripada repi.
Poput lampiona iz priče o Džeku, ove su repe bile izdubljene kako bi se u njih moglo staviti svjetlo. Ljudi su u njima rezbarili zastrašujuća lica i postavljali ih na prozorske klupice, zidove i kapije. Dok je Džeku lampion trebao da pronađe put kroz tamu, komšije su svojim lampionima mogle učiniti tvoj povratak kući malo manje ugodnim.
Jedno od tih lica izbjeglo je uobičajenu sudbinu povrća. Godine 1943. učiteljica iz okolice Fintowna u Donegalu poslala je lampion od repe Nacionalnom muzeju Irske. Muzejska umjetnica Eileen Barnes izradila je i obojila gipsanu kopiju. Repa bi s vremenom istruhnula, ali njen jezivi izraz ostao je sačuvan.
U međuvremenu su irski iseljenici prenijeli običaj u Ameriku. Tamo su pronašli praktičniji izbor: bundevu. Bilo ju je u izobilju, bila je veća i lakša za rezbarenje. Tvrda mala repa ustupila je mjesto okrugloj narandžastoj glavi, s prostorom za još širi osmijeh.
Povrće se promijenilo, ali je lampion zadržao Džekovo ime. A onaj ko bi ga postavio vani i dalje se mogao nadati da će od kapije začuti nečiji preplašeni uzvik.