Sarajevo kroz njegove legende: Šetnja starim gradom

Kažu da će vas, ako se napijete vode sa Baščaršije, životni putevi ponovo dovesti u Sarajevo.

Kao dijete često sam pila vodu sa starih sarajevskih česmi. Odrasla sam slušajući ovu legendu, ali tek godinama kasnije počela sam obraćati pažnju na sarajevske legende i priče vezane za sarajevske ulice i građevine. A onda sam gotovo deset godina svog života provela upravo u Sarajevu.

Napomena o partnerskim linkovima: Neki linkovi u ovom članku su partnerski linkovi. To znači da mogu dobiti malu proviziju ili naknadu ako ih koristiš, bez dodatnih troškova za tebe. Hvala ti što podržavaš Navadala Stories.

I sama ta ideja nekako pristaje Sarajevu. Grad vam daje vodu i, prije nego što uopće odete, već vam obećava da taj odlazak nije zauvijek.

Sarajevo je oduvijek bilo grad dolazaka i odlazaka. Carstva su dolazila i prolazila, religije i kulture susretale se upravo ovdje, a Istok i Zapad ostavili su svoje tragove na svega nekoliko ulica udaljenosti. Džamije, crkve i sinagoge postale su dio istog gradskog pejzaža.

U Sarajevu postoji jedna izreka (ili pjesma):

Sarajevo će biti, sve drugo će proći.

A možda je najbolji način da upoznate takvo Sarajevo upravo šetnja njegovim ulicama.

Počnite na Baščaršiji. Napijte se vode. A zatim krenite njenim ulicama, jer su mnoge stare sarajevske legende vezane za mjesta koja možete posjetiti i danas.

Ako Sarajevo radije istražujete s lokalnim vodičem, pješačke ture kroz stari dio grada možete pronaći na GetYourGuideu ili Viatoru.

Voda koja vas vraća u Sarajevo

Na svega nekoliko koraka od užurbane Baščaršije nalazi se Gazi Husrev-begova džamija. Na vanjskom zidu njenog harema nalazi se stara česma. Prema narodnom predanju, ko se napije vode s ove česme, jednog dana će se vratiti u Sarajevo.

anas ćete ovu legendu često čuti u vezi s vodom na Baščaršiji, ponekad čak i sa samim Sebiljem. Međutim, starije verzije priče vezane su za česmu pored Gazi Husrev-begove džamije.

Pored nje je lako proći ne razmišljajući mnogo o tome. Ljudi zastanu, napiju se vode, napune boce i nastave dalje kroz grad. Ali kada znate priču, i običan gutljaj vode s ove česme dobija sasvim drugo značenje.

Upravo ste dali jedno obećanje Sarajevu.

Vjerovali u legende ili ne, napijte se vode prije nego što nastavite šetnju.

Za svaki slučaj.

Dijete koje je postalo dio sarajevske duhovne baštine

Od Begove džamije krenite prema gornjem dijelu Baščaršije i ubrzo ćete stići do Stare pravoslavne crkve, jednog od najstarijih vjerskih objekata u Sarajevu.

Njeni niski zidovi i zatvoreno dvorište odišu mirom, iako se nalazite svega nekoliko minuta od užurbane čaršije.

Za ovu crkvu vezana je jedna od mračnijih i neobičnijih legendi starog Sarajeva.

Prema priči koju je zabilježio Vlajko Palavestra, jedan udovac ostao je sam sa svojim malim sinom. Budući da je zbog posla često putovao, ponovo se oženio, nadajući se da će se njegova nova supruga brinuti o djetetu dok je on odsutan.

Međutim, maćeha je, prema legendi, zlostavljala dječaka. Jednog dana, dok je njegov otac bio odsutan, naljutila se i bacila dijete niz stepenice. Dječak, koji je imao tek oko mjesec dana, preminuo je.

Sahranjen je, ali tu se priča nije završila.

Nakon nekog vremena grob je otvoren, a tijelo djeteta navodno je pronađeno bez znakova raspadanja. Ljudi su počeli vjerovati da se dijete zbog svoje nevinosti posvetilo.

Posmrtni ostaci preneseni su u Staru pravoslavnu crkvu, gdje su među vjernicima postali poznati kao Sveto dijete.

Legenda se prenosila generacijama, ali uz nju je vezan i jedan dokumentovan podatak. Godine 1981. otvoren je mali kovčeg koji se čuvao u crkvi. U njemu su pronađeni dobro očuvani posmrtni ostaci nepoznatog djeteta, ali nije bilo moguće utvrditi koliko su stari niti potvrditi događaje opisane u legendi.

S vremenom se uz Sveto dijete razvilo još jedno vjerovanje. Žene koje su željele imati djecu dolazile su u crkvu da se mole. Nisu dolazile samo pravoslavke – pomoć su ovdje tražile i žene drugih vjera.

Kada izađete iz crkve, krenite ponovo prema Baščaršiji i nastavite kroz stari dio grada prema Miljacki.

Dvije džamije i sultanova sumnja

U starom dijelu Sarajeva nalaze se deseci džamija, a mnoge od njih imaju svoje priče. Dvije od njih povezuje naša sljedeća legenda.

Prvu ste već vidjeli: monumentalnu Gazi Husrev-begovu džamiju, poznatiju kao Begova džamija.

Kada stignete do Miljacke, ugledat ćete Carevu džamiju.

Prema legendi, sultan je naredio Gazi Husrev-begu da izgradi dvije džamije: jednu za sultana, a drugu za sebe.

Kada su završene, do sultana je stigla vijest da je jedna od njih znatno veća i ljepša od druge.

Postao je sumnjičav.

Pomisli “Možda je Husrev-beg veličanstveniju džamiju zadržao za sebe, a svom sultanu namijenio onu skromniju”.

Zato je sultan naredio da džamija koja je bila namijenjena njemu pripadne Husrev-begu, dok će ona koju je Husrev-beg namijenio sebi postati sultanova.

Postojao je samo jedan problem s njegovim planom.

Prema predanju, Husrev-beg je od početka bio odan sultanu. Veću i ljepšu džamiju već je bio namijenio upravo njemu. Zamijenivši ih, sultan je veličanstveniju džamiju zapravo predao Husrev-begu.

Tako je veća i raskošnija postala poznata kao Begova, a manja kao Careva džamija.

Legenda Carevoj džamiji ipak daje malu utjehu.

Prema istom predanju, njena munara ima 118 stepenica, dok munara veće Begove džamije ima samo 115. Tako manja džamija ipak ima nešto više.

Historija ove dvije građevine složenija je nego što legenda sugerira. Careva džamija svoje porijeklo vuče iz perioda prije izgradnje Gazi Husrev-begove džamije, pa ovu priču ne treba shvatiti kao doslovno objašnjenje načina na koji su džamije dobile svoja imena.

Ali sarajevske legende nikada nisu previše marile za to da činjenice pokvare dobru priču.

Od Careve džamije nakratko se udaljite od rijeke i nastavite prema Bistriku.

Sljedeća legenda dolazi sa svojim pravilima.

Sedam prozora i odgovor koji ne trebate tražiti

Nedaleko od starog dijela grada nalazi se jedno od najneobičnijih mjesta sarajevskih narodnih vjerovanja: Jedileri, poznatiji kao Turbe sedam braće.

Sam naziv može zavarati.

Sedmorica muškaraca sahranjenih ovdje nisu bila braća. Nisu čak ni umrli u isto vrijeme. Postoje različite priče o tome ko su bili i kako je svaki od njih sahranjen na ovom mjestu, ali su se tokom generacija njihove pojedinačne priče spojile u legendu o Sedam braće.

S vremenom se uz ovo mjesto razvio još jedan sarajevski običaj.

Ako vas je muči teško pitanje ili n znate kojim putem krenuti u životu, ovdje možete potražiti odgovor.

Turbe ima sedam prozora.

Prema običaju, posjetilac bi prolazio pored prozora jedan po jedan, kod svakog ostavio novčić i pomolio se. Ali nakon posljednjeg prozora trebalo je poštovati jedno važno pravilo:

Ne vraćajte se istim putem kojim ste došli.

Umjesto toga, nastavite dalje.

I slušajte.

Prve riječi koje čujete od slučajnih prolaznika mogle bi sadržavati odgovor na vaše pitanje. Možda dvoje nepoznatih ljudi razgovara o tome treba li ostati ili otići. Možda neko kaže: „Nemoj.“ Ili čujete dijete kako viče: „Idi!“

Te riječi, naravno, nisu bile upućene vama. Ali upravo je u tome bila poenta. Odgovor je trebao pronaći vas.

Zato ćemo i mi slijediti pravilo. Umjesto da se vratite prema Baščaršiji, nastavite nizbrdo prema Miljacki.

Naša posljednja legenda čeka nas uz rijeku.

Zašto jedan sarajevski most nosi ime po ćumuru

Kada stignete do Miljacke, nastavite prema Ćumurija mostu. Njegovo ime današnjem posjetiocu vjerovatno ne govori mnogo.

Ali ćumur znači ugalj.

Da biste razumjeli porijeklo imena, morate zamisliti jedno sasvim drugačije Sarajevo.

Na trenutak zaboravite automobile i kafiće.

Zamislite staru čaršiju ispunjenu radionicama. U malim dućanima gori vatra. Odjekuju udarci metala o metal. Sabljari rade uz rijeku, okruženi dimom, iskrama i mirisom ćumura.

Prema jednom predanju koje je zabilježio Vlajko Palavestra, upravo su u ovom dijelu Sarajeva nekada bile radionice kocača – sabljara. Za svoj rad koristili su velike količine ćumura, a njegove ostatke i gar bacali su u Miljacku.

Druga verzija donosi nešto drugačiju priču.

Tokom hladnih sarajevskih zima trgovci su svoje dućane grijali mangalama, posudama sa žeravicom i ćumurom. Pepeo i ostatke ćumura kasnije su bacali uz rijeku.

Kojoj god verziji više vjerovali, ćumur je na kraju ostavio trag u imenu ovog dijela grada.

Most je postao Ćumurija.

To je jedan od primjera kako Sarajevo u nazivima svojih mjesta čuva tragove nekadašnjeg svakodnevnog života.

Za nastanak legende nisu uvijek potrebni kralj, čudo ili duh.

Ovdje su bile dovoljne generacije zanatlija, vatra i rijeka.

Sat koji pokazuje „pogrešno“ vrijeme

I za kraj želim podijeliti još jednu priču. Ovaj put nije riječ o legendi, ali priča nije ništa manje zanimljiva.

Ako prošetate Baščaršijom, posebno oko Gazi Husrev-begove džamije i njene česme, gotovo je nemoguće ne primijetiti sarajevsku Sahat-kulu koja se uzdiže iznad okolnih zgrada.

Pogledate li na sat, možda ćete pomisliti da pokazuje pogrešno vrijeme.

Ali ne pokazuje.

Sat i danas pokazuje vrijeme prema sistemu a la turca, starom načinu mjerenja vremena prema kojem novi dan počinje zalaskom sunca. U trenutku zalaska sunca, odnosno nastupanja akšama, obje kazaljke pokazuju 12 sati.

Ovakav način mjerenja vremena imao je smisla u svijetu bez telefona i satova na svakoj ruci. Zalazak sunca mogao je svako vidjeti, a svakodnevni život i vrijeme molitve bili su usko povezani s njim.

Ali sunce ne zalazi svakog dana u isto vrijeme. Zbog toga se sat mora podešavati kako dani postaju duži ili kraći. Za izračunavanje tačnog vremena i usklađivanje sata sa zalaskom sunca tradicionalno je bio zadužen muvekit.

Kako su željeznica, moderni prijevoz i sve bolja povezanost među gradovima zahtijevali standardizirano mjerenje vremena, sistem a la turca postepeno je izašao iz upotrebe.

Sarajevska Sahat-kula ga je zadržala.

Zato, ako prolazite Baščaršijom i učini vam se da njen sat kasni ili žuri nekoliko sati, nemojte ga pokušavati ispraviti.

On samo mjeri vrijeme prema drugačijem sistemu.

Nastavite šetnju

Možda je upravo to ono što najviše volim kod sarajevskih legendi.

Ne morate tragati za ruševinama negdje izvan grada niti zamišljati mjesta koja su nestala prije nekoliko stoljeća.

Ta mjesta su još uvijek tu.

Ljudi i danas piju vodu sa česme pored Begove džamije. Stara pravoslavna crkva i dalje stoji iznad Baščaršije. Munare Begove i Careve džamije i dalje se uzdižu iznad grada. Sedam prozora Turbeta sedam braće još je tu. Ćumurija i dalje prelazi preko Miljacke.

Zato, kada posjetite Sarajevo, šetajte polako.

Napijte se vode.

Obratite pažnju na imena mostova. Zavirite u dvorišta. Primijetite građevine pored kojih biste u užurbanim ulicama možda samo prošli.

A ako odlučite posjetiti Sedam braće sa svojim pitanjem, sjetite se pravila.

Ne vraćajte se istim putem.

Umjesto toga, poslušajte šta vam Sarajevo ima reći.

I možda se još jednom napijte vode sa česme prije nego što odete.

Na kraju krajeva, možda ćete se poželjeti vratiti.

O legendama u ovom članku

Većina priča u ovom članku potiče iz knjige Legende iz starog Sarajeva, koju je priredio bosanskohercegovački etnolog i folklorista Vlajko Palavestra (1927–1993).

Rođen u Sarajevu, Palavestra je veliki dio svoje karijere posvetio istraživanju usmene tradicije i folklora Bosne i Hercegovine. Njegov rad bio je usko povezan sa Zemaljskim muzejom Bosne i Hercegovine, a nekoliko decenija uređivao je i naučni časopis Glasnik Zemaljskog muzeja.

Rukopis knjige Legende iz starog Sarajeva nastao je 1982. godine na zahtjev Olimpijskog komiteta u Sarajevu, za planirano izdanje na stranim jezicima povodom Zimskih olimpijskih igara 1984. godine. Projekt nikada nije realizovan, a knjiga je na našem jeziku prvi put objavljena 2000. godine, sedam godina nakon Palavestrine smrti.

Planirate putovanje u Sarajevo?
Smještaj u Sarajevu možete uporediti na Expediji ili Hostelworldu.